Svjetsko prvenstvo u trailu ove godine održano je u Španjolskoj, domovini ponajboljih svjetskih trail trkača. Start utrke bio je u gradu Castellon de la Plana, a staza duljine 88 km sa 4900 m uspona protezala se kroz planinske masive parka prirode Penyagolosa, sve do cilja u svetištu St. Juan de Penyagolosa. Nacionalni timovi iz 64 država sa svih 7 kontinenata svjedočili su odličnoj organizaciji, počevši od spektakularnog otvorenja, provedbe same utrke, pa sve do proglašenja i zatvaranja svjetskog prvenstva. Startalo je ukupno 332 natjecatelja, od čega ih je 263 završilo utrku, 5 trkača nije stiglo na cilj u zadanom vremenskom limitu, a čak 64 ih je odustalo zbog ozljeda i iscrpljenosti što dovoljno govori o težini utrke. Izuzetno težak teren (na pojedinim dijelovima i opasan), vrućina i vlaga zahtijevali su dobru psihofizičku pripremljenost i koncentraciju tijekom cijele utrke.
Hrvatsku reprezentaciju predstavljalo je 5 trkačica i 8 trkača, a među njima su bili i članovi AK Zabok Jelena Brezak i Matija Grabrovečki.
Jelena, kojoj je ovo već treće uzastopno SP nakon Portugala 2016. i Italije 2017., završila je utrku na odličnom 89. mjestu, te se ponovno dokazala standardnom članicom našeg nacionalnog tima ušavši u cilj kao prva od Hrvatica!
Matiji je ovo bio prvi nastup za Hrvatsku reprezentaciju u koju je ušao kao prvak države u toj disciplini i od njega se mnogo očekivalo. Na žalost, ozljeda koja se aktivirala na samom početku utrke spriječila ga je da postigne neki zapaženiji rezultat, tako da se morao zadovoljiti završetkom utrke u zadanom vremenskom limitu od 15 sati što je samo po sebi uspjeh uzevši u obzir jake bolove, duljinu i težinu staze.
Izjava Jelene Brezak:
„Teško je ukratko opisati doživljaj Svjetskog prvenstva. Proveli smo četiri dana na putu stisnuti u kombiju i malim hotelskim sobama s ljudima koje znamo površno s utrka i po pričama drugih… i zbližili se. Postali smo jedan tim koji brine gdje su drugi, da li stižu na doručak, da li imaju tremu, da li su spremili ruksake za utrku. Postali smo prijatelji i 88 kilometara dugačka utrka s 4900 metara uspona izvukla je najbolje iz nas. Za mene to je svakako najteža utrka od dosad održana tri Svjetska prvenstva u trailu. Strmi usponi, vrućina i vlaga, tijesni vremenski limiti nisu dozvoljavali ni sekunde predaha. Kroz trku sam prošla mnoge natjecatelje koji su se borili sa sobom, bolovima i umorom. Nerijetko odustaju od utrke u suzama. Kod tako dugačkih utrka normalno je da svatko pada i diže se ponovno po nekoliko puta. Potrebno je ostati pribran i fokusiran na cilj, luda glava i onda je sve moguće. Staza se otvara, razmjenjuju se riječi ohrabrenja s natjecateljima drugih zemalja i naravno članovima moga tima koje srećem na stazi… Toliko dobre energije. I onda napokon ulazak u cilj. Hvatam zastavu koju mi dobacuju i posljednjim snagama krećem u trk kroz gomilu koja navija. Nevjerojatna sreća. Toliki trud se isplatio. Tu smo. Članovi mog tima me grle i ljube kao i ja one koji dolaze iza mene. Nevjerojatne emocije, smijeh i suze… sve… „
Izjava Matije Grabrovečkog:
„Odlazak na svoje prvo svjetsko prvenstvo vidim kao veliku nagradu za sav dosadašnji rad u dvadesetogodišnjoj trkačkoj karijeri. Budući da nisam tamo htio ići na „izlet“ ozbiljno sam se pripremio i s obzirom na dobru formu računao sam na plasman u prvoj polovici poretka na SP.
No, stvari na utrci nisu baš išle kako sam zamišljao. Dobro sam se osjećao na startu i krenuo u svojem tempu, međutim manji problemi sa išijasom kojeg sam počeo osjećati nekoliko dana prije utrke postali su veliki problem na stazi koja je bila izuzetno zahtjevna. Već nakon dvadesetak kilometara morao sam usporavati na nizbrdicama dok sam na uzbrdicama nekako uspijevao držati tempo. Kako je utrka tekla dalje, bolovi su bili sve jači i praktički sam prohodao sve nizbrdice od 40-88 km. Prestao sam računati na neki plasman i koncentrirao se na to da završim utrku u limitu budući da mi odustajanje nije bila prihvatljiva opcija. Tako sam se „šepesajući“, i uz nevjerojatnu podršku koja je stizala od našeg tima i trkača koji su me prolazili na stazi (nijedan me nije prošao bez pitanja da li trebam pomoć) uspio nekako dovući do kraja 7 minuta prije limita. Na ulasku u cilj nevjerojatan val sreće i ponosa, suze i grljenje sa ekipom… Iako sam u cilj ušao kao pretposljednji ovo je za mene bila najveća pobjeda u karijeri…“
Čestitamo našoj Jeleni i Matiji te smo izuzetno ponosni na prvi nastup naših članova na nekom svjetskom prvenstvu kojih će vjerujemo biti još mnogo s obzirom na vrijednu ekipu koja trenira u klubu i svakim danom sve više napreduje.
